Razgovarali u Londonu 22. siječnja 2016.
 

Najkasnije realizacijom projekta Hong Kong i Shanghai banke, 1985. godine je Norman Foster stupio na međunarodnu arhitektonsku scenu da bi, kao jedan od njenih najrelevantnijih sudionika, na njoj ostao do danas. Inovativnost tog projekta u odnosu na konstruktivnu ekspresiju, prostornu organizaciju i progresivnu tehnologiju svojstva su koja konstantno označavaju raznoliku i bogatu arhitektovu praksu. Međutim, Foster tehnologiju ne vidi kao cilj svog rada, već kao sredstvo optimiranja uvjeta i načina života recipijenata njegove arhitekture. Njegov rad obuhvaća široku skalu – od dizajna uporabnih predmeta do javnih prostora i infrastrukturnih projekata velikog mjerila. Norman Foster razvio je univerzalni način procesuiranja arhitektonskih tema primjeren našem vremenu, no utemeljen na vitruvijanskim principima – firmitas, utilitas, venustas – obogaćenima aspektima održivosti i odgovornim stavom prema društvenoj realnosti.

 

ORIS Povjesničar arhitekture William J. R. Curtis postavio je Vašu poziciju u povijesti kasnog modernizma negdje između Rogersa i Piana. On kaže o Vašem radu: Njegove ideje su ukorijenjene u konstrukciji, činjenicama i metaforama, a potom priroda i ljudski duh čine fuziju koja vodi u novu vrstu stvaranja. Slažete li se s takvim izjavama?
 

NORMAN FOSTER: Ne, ali to je u redu, poštujem ih – svatko ima svoje mišljenje. Kao arhitekt, od samoga početka osjećao sam društveni idealizam – vjerovanje da je kod arhitekture riječ o stvaranju pozitivne promjene, da ima moć rušenja barijera, poboljšanja kvalitete života. To je snažan pokretač: potrebe, ljudsko stanje, stvari koje možete mjeriti, stvari koje ne možete mjeriti, kao što je radno mjesto na kojem možete uživati u pogledu i biti u dodiru s prirodom, ali koje intuitivno prepoznajete kao ljepotu ili drugu poetsku dimenziju. Nedavno, prošlog listopada, Harvardov Fakultet javnog zdravstva objavio je rezultate koji kvantificiraju takve stvari i utvrdio: oni koji imaju radno mjesto sa svim prednostima, prirodnom ventilacijom, izmjenom klime i tako dalje, smatraju se produktivnijima. Konačno imate znanstvene dokaze, je li vam to potrebno ili nije, druga je stvar. Zatim, način na koji bi se zgrada mogla izraziti, bilo da izražava konstrukciju ili je suzbija ispod plašta – to je vrsta istraživanja na koje se arhitekt neprestano vraća. Kritičar kao što je Luis Fernández-Galiano sažeo bi naš posao u kožu i kosti i pobrinuo se da to i pokaže. Možete uzeti prva dva projekta, projekt za Olsen gdje je refleksija izražena, gotovo poput vrlo lijepog ogledala s neprimjetnim grafičkim linijama na spojevima, koji je izveden dvije ili tri godine nakon Reliancea koji je bio izraz konstrukcije. Ako zatim pogledate dva projekta osmišljena pedeset godina kasnije koji su mi jako bliski – Bloomberg niz cestu – to su kosti, to je kameni skelet, to su brončane peraje, zgrada koja diše. Ako odete u Apple Campus u Cupertinu, to je koža. Pa ipak, kod obje građevine ključna je društvena dimenzija i osjećaj za mjesto; radi se o javnom prostoru. Bloomberg je prekinut arkadom, tako da je dostupan za javnost. Ukida granice između javnog i privatnog na isti način na koji su Olsen i Reliance ukidali granice između proizvodnih i uredskih radnika i snažno podizali standarde na radnom mjestu u industriji. Ako pogledate zgrade istraživačkih odjela na Sveučilištu Stanford, ponovno ćete uočiti ukidanje granica između različitih disciplina, pri čemu postoji nada da će se postići prijelomna medicinska otkrića. Riječ je o društvenim prostorima, socijalnoj dimenziji. To su teme koje se ponavljaju u mnogim projektima. S vremena na vrijeme ponovno pronalazimo nova rješenja. Iznova pronalazimo tip zgrade. Banka u Hong Kongu propitivala je – po prvi puta u povijesti visokogradnje, nebodera – ideju središnje jezgre. Ona je uzima, stavlja na jednu stranu i to omogućuje zgradi da bude učinkovitija i iznjedri evolucijski potpuno novi korpus visokih zgrada. Hong Kong je veliki pomak; drugi projekti nisu revolucionarni, oni su evolucijski, oni grade na tom modelu. Ne čujem ni jednu od ovih tendencija u opisu koji ste citirali.
 

ORIS Naravno, to je poetsko i vrlo osobno gledište. Željela bih ukazati na jedan Vaš vrlo rani rad, sjedište tvrtke Willis Faber, vrlo progresivan rad u mnogim aspektima, koji je bio i vrlo utjecajan. Već ste spomenuli neke od tih točaka – društvenu dimenziju, pogodnosti za ljude koji tamo rade koje su poboljšale njihov svakodnevni život. No to je samo jedan od, za ta vremena, vrlo inovativnih aspekata, kao što su zakrivljena ovješena fasada sa zrcalnim staklom, središnja praznina kao komunikacijski prostor i fluidni kontinuirani radni prostori za koje se tada koristio njemački naziv Bürolandschaft.
 

NORMAN FOSTER: To je sada još pomnije razvijeno u Bloombergu, a tamošnja velika inovacija je mogućnost da se napravi zgrada koja diše pomoću prirodne ventilacije, u vrlo dubokom prostoru. To je s naše strane bilo ogromno ulaganje u istraživanje gdje smo u skladištu nedaleko od našeg ureda, a koje je sada rastavljeno, kreirali eksperimentalnu platformu, vjerojatno oko četvrtine veličine ovog prostora ovdje, s testnim lutkama i monitorima temperature. U različitim trenucima pojavljuju se različite razine inovacija unutar cijeloga niza kontinuiranih eksperimenata.

 

ORIS Mnoge od tih tema mogu se susresti u ranom razdoblju Vašega formiranja kada ste razvili zanimanje za ono što će se kasnije nazivati arhitektura bez arhitekata. Mislim na Vašu studiju vernakularnih građevina iz 1959. godine za koju ste primili srebrnu medalju RIBA-e. Vrsta utjelovljene inteligencije koju su imale te zgrade bez autora čini se stalnom temom, bilo u jednom od Vaših najnovijih projekata – Droneportu, bilo u Vinariji Margaux. Biste li se s time složili?
 

NORMAN FOSTER: Da, i Maggie's Center također. Trenutno sastavljam govor, prilično neuobičajen govor, koji ću održati u Bologni za Francesca Dal Coa. Bit će duži nego obično pa sam ga napravio mnogo više autobiografskim, ali vizualno sam samo slijedio neke od ideja i razmišljanja koja vjerojatno počinju s prvom zgradom koja je bila arhitektura na kojoj sam radio, Gradskoj vijećnici u Manchesteru, visokoj viktorijanskoj gotici Alfreda Waterhousea. To je bila jedna vrsta utjecaja. Mogli bismo to nazvati vraćanjem i mogli bismo to nazvati kostima. Druga vrsta zgrada koje su me uzbuđivale u središtu Manchestera bile su arkade od lijevanog željeza. Drugi interes bio je, kao što kažete, vernakularno. Potom su tu bili gradski prostori koje sam istraživao kao student. Nedavno sam iz prilično opskurne knjižnice u Manchesteru uspio spasiti primjerak vlastita rada iz 1960. godine, u kojemu sam analizirao javne prostore od Sienne, Verone, Batha, Mayfaira do Oxforda, sveučilišta, unutarnjih dvorišta. Mislim da puno ideja koje sam istraživao i koje još uvijek istražujem seže u moje rane studentske korijene, prije nego što sam uopće bio svjestan arhitektonske profesije. To je bio tek interes, zanimanje za konstrukcije. Prebacio bih se na nešto što se zove Jodrell Bank, a to je bio radioteleskop u Cheshireu, a i danas je to još uvijek herojska građevina. Postoji više paralelnih niti i ne vidim sukob između Maggie'sa ili Margauxa, koji su sićušni, i junačkog vijadukta poput Millaua, Bloomberga u središtu Londona, Applea i projektiranja površine od 170 jutara. Kod svih njih riječ je o arhitekturi, na isti način na koji ću nakon ovoga otići na kat i baviti se dizajnom namještaja ili posuđa. Za mene, sve je to dizajn, jer ne vidim razliku između umjetnosti i dizajna. Automobil, skulptura, slika, arhitektura – za mene je to kontinuum koji teče bez prekida.
 

ORIS Ako se vratimo na socijalni aspekt Vašeg djela, onda moramo reći da osim tih velikih korporativnih projekata postoji i drugi dio Vašeg opusa koji je posvećen onima manje sretnima u društvu našega vremena. Takva je studija koju ste napravili za poboljšanje četvrti Dharavi u Mumbaiju ili projekt Droneport za Afriku, koji ste prikazali na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu. Tu je velika empatija i razumijevanje za različite i specifične načine života. Istu empatiju možemo vidjeti u spomenutom Maggie's Centeru koji ima određene veze sa skandinavskom humanističkom arhitekturom.
 

NORMAN FOSTER: Nadam se da će fondacija na kojoj radimo, čije se sjedište nalazi u Madridu, moći dalje razvijati neke od tih projekata humanitarnog karaktera koje, iz kojega god razloga, arhitekti ne smatraju stvarno arhitekturom, no ja smatram da su vrlo važni jer je tu riječ o stvaranju pozitivne promjene. Možete koristiti tehnologiju da dovedete energiju udaljenoj zajednici, da preobrazite živote i donesete prosvjetljenje kroz pristup osvjetljenju i tako dalje. Sve su te stvari isprepletene.
 

ORIS Možda se može reći da Vaši radovi pokazuju optimistično vjerovanje u potencijal tehnologije. Možete li se složiti s mišljenjem da pripadate tehnološkom krilu Modernog pokreta, s prethodnicima poput Buckminstera Fullera ili Jeana Prouvéa?
 

NORMAN FOSTER: Dokle god ste načisto s time da je tehnologija sredstvo za postizanje cilja, a ne cilj sam po sebi. U osnovi, priča o društvu je priča o tehnologiji, tako da kada ljudska bića izlaze iz pećine, ona stvaraju građevinu; bez obzira na to je li to prevrnut brod ili je to brod kao prijevozno sredstvo – to je tehnologija. Prema mome mišljenju, postoji vrlo antipatična arogancija u uvjerenju da je tehnologija nešto iz našeg vremena. To je posve krivo jer je napredak ljudskog društva priča o tehnologiji i kvaliteti života, a koliko god kritični mi bili u smislu razvlaštenih, on nikada nije bio veći u povijesti društva nego što je u ovom trenutku. Sve to je kontinuirana priča o tehnološkom napretku. Tako da je ideja da je tehnologija nešto što se dogodilo preko noći tijekom života jednog ili dva kritičara, pa je stoga možemo nadjenuti kao oznaku nekima više nego drugima, negiranje stvarnosti.
 

ORIS Dotakli smo se Buckminstera Fullera koji je zasigurno bio jedan od Vaših mentora i kolega.
 

NORMAN FOSTER: Bio je vječiti optimist. Također je bio prva osoba koja je skrenula pozornost na krhkost planeta. On je bio iznimno mudar u smislu da mu je izazov bio učiniti više s manje sredstava. Iako to nikada nije izrazio tim riječima, ona društva koja troše više energije imaju najveći životni vijek, najniže stope smrtnosti novorođenčadi, najveću slobodu od političke ili seksualne represije, tako da postoji izravna veza između prosvijećenosti i potrošnje energije.
 

ORIS Prije nekoliko godina, kao svojevrsni hommage, ponovno ste kreirali njegov legendarni automobil Dymaxion. Mislim da postoje neke vrlo izravne pouke koje Dymaxion nudi, osobito u pogledu izvedbe.
 

NORMAN FOSTER: Bila je to neka vrsta hommagea Buckyju. Vidio sam prilično otužan primjerak, jedini preživjeli, na izložbi o Buckyjevu djelu u muzeju Whitney; jedan prilično otužni preživjeli automobil bez prozora i bez unutrašnjosti, ali ipak vrlo lijep predmet, ponešto utopijski, u nekim aspektima pomalo i naivan, osmišljen s američkim dizajnerom jahta Starlingom Burgessom. Jednostavno sam mislio da bi bilo sjajno da ga ponovno kreiramo i da ga učinimo Dymaxion automobilom broj 4, jer bi svi dijelovi bili istinski autentični: mogli biste dobiti motor i šasiju iz 1934., sustav za paljenje, upravljač, sve originalne dijelove i to bi bio istinski broj 4. Možda bi, da bi se to napravilo, bilo korisno imati automobil koji je bio u Whitneyju. Pa smo tako posudili taj auto i kao gestu ga obnovili, stavili mu prozore, uredili mu unutrašnjost i općenito ga vratili u život tako da je svatko od toga imao koristi. Bila je to neka vrsta maloga manifesta o važnosti veza između automobila, Buckyjeve vizije, dizajna i umjetnosti. Na neki način, umjetnici uvijek predviđaju doba koje slijedi. Ako uzmete Boccionijev aerodinamični lik ili ako uzmete Brancusija, svi su oni predvidjeli doba aerodinamičnosti.
 

ORIS Često spominjete važnost infrastrukturnih projekata. Dobar primjer bi zasigurno bio najviši most na svijetu, vijadukt Millau, koji je vrlo bitan u svakodnevnome životu mnogih ljudi.
 

NORMAN FOSTER: Kada uklonite peterosatne prometne zastoje sa svim pratećim zagađenjem okoliša, iznenada ustanovite da most ima vrlo jaku ekološku dimenziju. To je model održivosti koji je posljednja stvar koju ste ikada mogli očekivati od nečega što potiče cestovni promet. Vjerujem da je infrastruktura grada važnija od arhitekture, od pojedine zgrade. Dakle, ako me pitate što smatram najvažnijm radom koji smo napravili ovdje u Londonu, to su vjerojatno Trafalgar Square i Milenijski most. Netko bi rekao: Ali što je s Britanskim muzejom? Naravno, Britanski muzej je u mnogočemu značajan doprinos – on stvara urbani prostor, olakšava komunikaciju, omogućava milijunima posjetitelja da u pojedinu galeriju nesmetano uđu, umjesto da čekaju u redu da bi iz jedne galerije došli u drugu. No, u pogledu kvalitete života u Londonu, ove dvije infrastrukturne intervencije su nedvojbeno značajnije. U skladu s tim mogu reći da smo u radu koji smo napravili u Marseillesu također vratili život natrag na obalu i stvorili novi kavanski život. Mislim da taj opseg i raspon interesa čine djelo širim od prilično uskog raspona koji priziva Curtis. Ali na kraju, to je samo nešto što će se mjeriti kasnije, u budućnosti. 

 

ORIS Nastavno na odnos između infrastrukture i zgrada: u jednom od predavanja koje ste nedavno održali koristili ste termin naseljena infrastruktura. Možete li to pojasniti? 

 

NORMAN FOSTER: Postoje određene vrste zgrada u kojima je u prošlosti dominantna bila tehnika, a gledatelji ili sudionici su uglavnom bili sekundarni. Ako pogledate stadione, oni više nisu tek puki ograđen prostor s dodanim sjedalima te su postali izvanredne manifestacije zabavljanja, ceremonija, rituala, događanja i nadilaze svoj izvorni infrastrukturni opseg stvaranja velikog prostora bez krova nad nekom vrstom foruma. To je uistinu moj skraćeni način da kažem da je došlo do transformacije infrastrukture.

 

ORIS Postoji još jedna zanimljiva tema koja pokazuje raznolikost Vašeg rada, a to je pojam zgrade kao opne i prostora kao u Villi la Voile u Cap Ferratu ili osobito u knjižnici Slobodnog sveučilišta u Berlinu koja opet otvara druge teme vezane za energiju, održivost i tako dalje.

 

NORMAN FOSTER: Mislim da je Bucky to prilično dobro izrazio kada je rekao da, kada je projektirao, nikada nije razmišljao o ljepoti, ali ako to na kraju nije ispalo nešto lijepo, onda to na neki način nije napravio kako treba. Ako radite na projektu s idejom da bude održiv i kada ga završite on zaista bude izuzetno održiv, a nije također i lijep i oplemenjujući ili ne doprinosi ljudskom duhu, na neki ste način zakazali. Održivost ne može biti sredstvo opravdavanja neuspješnog dizajna; to je proturječje. Sve u konačnici mora biti objedinjeno. 

 

ORIS Još jedna velika tema modernizma ili kasnog modernizma je građenje u povijesnom kontekstu sa sjajnim primjerima Scarpe, Holleina, Gina Vallea ili Petera Zumthora u Kölnu. Jednom ste rekli da ste sa zgradama u takvim kontekstima htjeli naglasiti vrijednost mjesta, vrijednost memorije. Koje su Vaše metode i procesi zaslužni za izvanredne projekte kao što su adaptacija Reichstaga, Carré d'Art u Nimesu ili Vieux Port paviljon u Marseillesu? 

 

NORMAN FOSTER: Paul Goldberger nedavno je napisao knjigu Building with History (Građenje s poviješću) i uzeo je cijeli niz naših projekata jer je smatrao da smo se bavili tkivom povijesne zgrade sa suvremenim intervencijama vjerojatno u većoj mjeri nego bilo tko drugi. Tamo ima mnogo primjera, od Muzeja lijepih umjetnosti u Bostonu, Treasuryja ovdje u Londonu, Reichstaga, kao što kažete, Britanskog muzeja, Muzeja Joslyn, Smithsoniana... Popis je jako dugačak, no prilično dosljedna filozofija ukorijenjena je u razumijevanju slojeva povijesti i njihova uklapanja, donekle poput grada u mikrokozmosu. Ta vrsta raznolikosti i bogatstva mnogih slojeva je pozitivna i važno je da se ne prepustimo valu pastiša što je nekada bila metoda. To je još jedna prilično jaka nit koja se provlači kroz naš rad. 

 

ORIS Projekt u Nimesu protegnuo se kroz prilično dugo razdoblje – dvanaest godina, a radi se o projektu malog mjerila, no imate i iznimno velike projekte kao što je zračna luka u Pekingu, izgrađene mnogo bržim tempom. Kako se proces mijenja u odnosu na te vrlo različite frekvencije, odnosno mijenja li se proces rada?

 

NORMAN FOSTER: Teže je raditi na projektu tijekom dužeg vremenskog razdoblja jer se mijenjaju sugovornici. Kada je projekt brz, radite s istim ljudima. Najteže je kada postanete upravitelj projekta. Projekt može započeti, a zatim putem bude predan nekom drugom; oni nisu bili začetnici, pokrovitelji projekta, možda čak imaju i postojeći interes da ga izazovu, kritiziraju, preispituju, da ga ismiju. Možda bi više dobili njegovim neuspjehom nego njegovim uspjehom jer je on povezan s prethodnom upravom. I mogu se sjetiti projekata gdje se takva vrsta tijela za upravljanje projektom promijenila četiri puta tijekom trajanja projekta. Tako da ljudi s kojima ga završite nemaju onaj idealizam koji je mogao pokrenuti projekt.

 

ORIS To je također bio slučaj i s Reichstagom – bilo je ograničenja, bilo je izmjena. 

 

NORMAN FOSTER: Reichstag je ipak bio drugačiji jer je postojao kontinuitet bitnih pojedinaca. Rita Süssmuth je bila konstanta, Peter Conradi je bio konstanta, no neki drugi projekti nisu imali te prednosti.

 

ORIS Gotovo svaki arhitekt suočava se s ograničenjima izvana i prisiljen je na kompromise.

 

NORMAN FOSTER: Ne, ne slažem se. Ograničenja su suština arhitekture, arhitektura ne postoji bez ograničenja. Tako nešto ne postoji. Mislim da je to sama bit, pokretačka sila arhitekture. Ograničenje izvlači najbolje u smislu arhitekture. I nema razloga zašto bi trebalo dovesti do kompromisa.

 

ORIS Može dovesti do nove kreacije.

 

NORMAN FOSTER: To je poticaj invencije, poticaj kreativnosti.

 

ORIS Svakako ste pokazali sposobnost da razlučite vrlo kompleksna pitanja, probleme i tehnološke potrebe u vrlo jednostavne i univerzalno razumljive prostore, a Vaše zračne luke su među projektima koji to najjasnije pokazuju. 

 

NORMAN FOSTER: To je rezultat pročišćenja, ne dolazi to lako. Ako izgleda lako na kraju, to je lijep kompliment. Stvari koje izgledaju najjednostavnije i najlakše doista izviru iz krvi, znoja i suza. Kao što je rekao Charles Eames, ne pokazujte krv, znoj i suze. Ako uzmete Stansted, on je ponudio novo rješenje terminala zračne luke, bio je revolucionaran. Doslovno ga je okrenuo naglavačke, otvorio ga nebu, dakle, to je potraga za arhitekturom neba. Peking i Hong Kong bili su evolucijski, gradili su povrh tog modela i pročistili ga. Mislim da zračna luka u Mexico Cityju ima potencijal za reinvenciju. 

 

ORIS Možemo li se ukratko vratiti Willis Faberu? Moglo bi ga se promatrati kao vrlo elegantno dizajniran proizvod u vrlo velikom mjerilu i to bi se možda moglo definirati kao Produktform, kako je to shvaćao Max Bill. 

 

NORMAN FOSTER: Ne bih se složio. Rekao bih da je to potpuno kontekstualan projekt. Drugim riječima, što je suština srednjovjekovnoga trgovišta? 

 

ORIS Referirate se na fasadu koja je zakrivljena kao odgovor na nepravilni obrazac srednjovjekovnih ulica.

 

NORMAN FOSTER: Da, to je vrlo precizan odgovor na urbanitet trgovišta. Zgrada ide točno do kraja svoje parcele i smanjuje ulice do minimuma. Ideja o proizvodu je univerzalna stvar koju možete ostvariti ovdje u trgovištu ili je možete ostvariti tamo u predgrađu, nije namijenjena za određeno mjesto, dok je Willis Faber apsolutno namijenjen za tu lokaciju. Proizvod je univerzalan. Mogli biste ga staviti bilo kamo. Willis Faber ne biste mogli staviti nigdje osim na tu parcelu u Ipswichu. To je poput komada slagalice – postoji samo jedno mjesto kamo pristaje. 

 

ORIS Možda se radi o Produktformu jednako kao što je to bio Crystal Palace.

 

NORMAN FOSTER: To je veliki kompliment. Paxton je heroj. Ali, ako je to perspektiva, navedite zgradu koja nije proizvod. 

 

ORIS Svaka zgrada je proizvod, ali pitanje je koliko je savršena. Sigurno imate mnogo briga s toliko projekata svih mjerila. Možete li još uvijek pronaći strast i predanost koje su uvijek bile prisutne u Vašem radu?

 

NORMAN FOSTER: Sada putujem više nego ikad prije i radim više nego ikada tako da odgovor mora biti potvrdan. Tijekom mog života ništa se nije promijenilo u smislu moje strasti prema arhitekturi. S vremenom sam postao svjesniji važnosti gradova, važnosti urbanosti, važnosti javnog prostora, ali sve su to bile stvari koje su me zaokupljale kao studenta, bilo to mjerenje vernakularnih zgrada ili istraživanje stakla s vrlo malo znanja o tome, moja putovanja Amerikom, vrijeme provedeno na Yaleu, moja izloženost učiteljima poput Vincenta Scullya koji je oživljavao povijest i učinio ju relevantnom u smislu onoga što se događa danas. Još uvijek imam iste lude opsesije i lude strasti, one su osnaženja i razvijanja stvari koje su me zanimale kad sam prvi put postao svjestan arhitekture. Za mene je bila privilegija studirati arhitekturu, ja sam platio svoj put kroz sveučilište. Ako nešto u vama budi strast, onda vas to može jako motivirati. Baš sam krajem ljeta bio s nekim iz New Yorka, uspoređivali smo naše životno iskustvo i na kraju je on rekao: Znate, kao mladi, obojica smo bili 'SGM'. Pitao sam ga što je mislio pod sgm, a on je rekao: siromašan, gladan i motiviran. Na neki način sve se promijenilo i ništa se nije promijenilo.